Iako Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja programa i projekata udruga nikada nije izričito propisala da udruge moraju imati vlastitu mrežnu stranicu, praksa pokazuje da je upravo ona postala jedini stvarni način ispunjavanja obveza koje Uredba zahtijeva. Uredba dopušta i „drugi odgovarajući način” javne objave izvještaja, no taj je izraz ostao nedefiniran, a u praksi gotovo neupotrebljiv.
U teoriji, udruga bi mogla objaviti izvještaje na oglasnoj ploči, u lokalnom glasilu ili na društvenim mrežama. Međutim, Uredba traži trajnu, javno dostupnu, provjerljivu i transparentnu objavu podataka o radu udruge i trošenju javnih sredstava. Takve standarde teško može ispuniti bilo što osim mrežne stranice. Objave na društvenim mrežama nisu trajne, oglasne ploče nisu javno dostupne, a lokalni mediji ne objavljuju cjelovite izvještaje udruga. Drugim riječima, „drugi odgovarajući način” postoji samo na papiru.
Zanimljivo je da je upravo Ured za udruge Vlade RH, autor Uredbe, u svom službenom Priručniku predvidio da udruge u obrascima natječaja upisuju adresu svoje mrežne stranice, bez ponuđene alternative. To jasno pokazuje da je web stranica zamišljena kao standard, a sve ostalo kao iznimka.
Taj standard potvrđuju i drugi sustavi. U projektima financiranim iz fondova Europske unije mrežna stranica je obvezna. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva zahtijeva je kao preduvjet za institucionalnu i sustavnu podršku. Mnoge državne institucije, poput Ministarstva gospodarstva, ne odobravaju projekte udrugama koje nemaju mrežnu stranicu. Država sama time potvrđuje da je web stranica nužna infrastruktura za transparentan rad.
Najveći izazov pojavljuje se na lokalnoj razini, gdje se često financiraju udruge koje nemaju nikakvu javnu objavu izvještaja, nemaju mrežne stranice, a ponekad nemaju ni minimalne elemente transparentnosti. U praksi se događa da se sredstva dodjeljuju udrugama koje ne ispunjavaju temeljne uvjete iz Uredbe, dok se pozivanje na „drugi odgovarajući način” koristi kao opravdanje, iako taj način nije definiran, provjerljiv ni jednak za sve.
U braniteljskom sektoru Međimurske županije situacija je posebno ilustrativna. Od 24 registrirane braniteljske udruge, samo Zajednica BRANITELJI ZAJEDNO i njezine članice imaju vlastite mrežne stranice na kojima redovito objavljuju planove, izvještaje i rezultate rada. Unatoč tome, natječaji ne predviđaju niti jedan bod za digitalnu transparentnost, iako je ona ključna za javni uvid u rad udruga i trošenje javnih sredstava. Time se šalje poruka da se transparentnost ne vrednuje, iako je upravo ona temelj Uredbe.
Pravna analiza pokazuje da web stranica možda nije formalna obveza, ali je u stvarnosti jedini način da udruga ispuni sve zahtjeve Uredbe. Bez nje je gotovo nemoguće osigurati transparentnost, vidljivost i javnu dostupnost podataka o radu udruge, što su temeljni principi na kojima Uredba počiva. Ako se financiraju udruge koje te obveze ne ispunjavaju, problem nije u Uredbi, nego u njezinoj primjeni.
Transparentnost ne bi smjela biti opcija, nego standard. Ako želimo sustav u kojem su sve udruge jednako tretirane, u kojem su javna sredstva pod javnim nadzorom i u kojem građani mogu vidjeti kako se troši njihov novac, onda je jasno da mrežna stranica nije luksuz, nego nužnost.
umirovljeni pukovnik Željko Tomašić, mag.ing.aedif
predsjednik BRANITELJI ZAJEDDNO
